Aleksandar Solženjicin: Jedan dan Ivana Denisoviča

Relativno kratki roman Aleksandra Solženjicina, jednog od najistaknutijih ruskih književnika 20.stoljeća, prikazuje na realističan način teror i represiju sovjetskog staljinističkog sustava, opisujući jedan običan dan običnog Rusa u sibirskom logoru (gulagu), gdje se prosječne temperature umjereno kreću između -20 i -40, gdje se logorašima krše sva moguća ljudska prava, a nije ni za odmet spomenuti da većina zatvorenika guli za potpuno banalnu stvar u razmaku od 10 pa sve do 25 godina.

Takav je i glavni lik zvan Šuhov, pravoga imena Ivan Denisovič, čija ga inteligencija i stabilnost održava relativno normalnim i na životu. Šuhovljeva skromnost i snalažljivost ga čini simpatičnim glavnim likom, kroz čije oči razaznajemo okolnosti u kojima se Staljinovi „neprijatelji“ kreću. Šuhov je nepravedno osuđen na 10 godina robije, a razlog zašto je bio uhićen je još bizarniji i žalosniji od onog zbog koje je sam Solženjicin robijao u gulagu (štovani pisac je u jednom od svojih pisama nazvao Staljina „brko“. Kazna? Prava sitnica. Osam godina gulaga.). Ironično je što i ovakav dan Šuhov na kraju proglašava sretnim, jer je dobio hrane više, bio je učinkovit na poslu i uspio je prokrijumčirati oruđe koje bi mu dobro poslužilo. Logoraši su izgladnjeni, umorni, bolesni, u hladnoj samici završavaju za svaku sitnicu, bivaju mlaćeni i psovani od strane čuvara koji ionako nemaju nigdje drugdje izbaciti svoje vlastite frustracije zbog studeni. Solženjicin detaljno i iscrpno prikazuje ispraznu i zlokobnu atmosferu logora i sibirskog kraja, ne trudi se povećati napetost i prikazati neku situaciju netipičnu za logoraški dan (nema pokušaja bijega, pobune ili bilo kakvog drugog dramatiziranja), već upravo sporim propovijedanjem dočarava monotonost logoraševa života, istovremeno simpatizirajući ih, opisujući Šuhovljevu radost naizgled malim stvarima, poput korice kruha viška ili dobro ožbukanog zida. Drugi likovi također pokazuju jednu dodatnu dimenziju, od religioznog Aljoše, koji smatra da je robijanje dobro jer može spoznati svoju dušu i biti na službi Bogu, preko autoritativnog, ali poštenog brigadira Tjurina, patetičnog Fetjukova koji gubi zadnju mrvicu dostojanstva što roman ide dalje, ambicioznog Cezara, radišnog kapetana Bujkovskog, s kojim čitatelj posebno suosjeća u uznemirujućem raspletu, te zaigranog Gopčika, za kojeg se Šuhov emocionalno veže, vidjevši u njemu uspomenu na vlastitog sina. Jedino je Fetjukov lik uz kojeg je vezana od početka jedna očita antipatija, a drugi logoraši nisu niti pozitivci niti negativci, već ljudi od krvi i mesa, od kojih svaki nalazi svoj način preživljavanja u ovim neljudskim uvjetima. Jedini „negativac veći od života“ je Volkovoj, zastrašujući poručnik koji hoda okolo s pletenim, debelim korbačem, ali čije pojavljivanje je svedeno na par stranica.

U nijednom trenutku se Solženjicin otvoreno obrušava na staljinizam, lenjinizam ili sovjetsku državu, već izražava svoje ogorčenje na suptilniji način, puštajući događaje i fabulu da govore sami za sebe. Iako je knjiga bila izdana nakon Staljinove smrti i djelomično služila kao dio Hruščovljeve nove protustaljinističke propagande („Svatko ima staljinista u sebi. Moramo istjerati to zlo iz nas.“), Solženjicinova knjiga je bezvremenska u bilo kojem kontekstu, gdje se bilo kakve političke retorike bacaju u stranu i daje se prednost opisu ljudske upornosti i sposobnosti preživljavanja. Roman u tom pogledu daje priznanje tim ljudima, ne ostajući samo na otkrivanju i osudi totalitarnog režima. Preporučam!